Autor strucnog komentara Jelena Pavlovic
Izvor - Paragraf- Paragraf intervju - Predrag Catic, adv. Jelena Pavlovic Nacionalni sudovi dužni da ispitaju da li su odredbe ugovora po kome su korisnici kredita dužni da otplatu kredita vrše u stranoj valuti nepoštene Evropski sud pravde u Luksemburgu (EJC) čija je uloga da obezbeđuje poštovanje i primenu prava Evropske unije, između ostalih nadležnosti, odlučuje u postupku po prethodnim pitanjima, dajući tom prilikom jednoobrazno tumačenje Direktiva EU. U postupku po prethodnom pitanju pred EJC ne odlučuje se o meritumu spora, već se Presudom daju obavezujući odgovori na pitanja koja su postavili nacionalni sudovi. Tok postupka i postupanje rumunskih sudova Nacionalni sud u Rumuniji (Apelacioni sud u Oradei) rešavajući po žalbi prvostepenog suda koji je odbio tužbu Ruxandre Paule Andriciuc i 68 drugih korisnika kredita koji su tužili Banca Românească SA, povodom kredita u švajcarskim francima, obzirom da je prvostepeni sud odbio tužbeni zahtev, smatrajući da odredba koja predviđa otplatu kredita u istoj valuti kao u onoj u kojoj su sklopljeni ugovori o kreditu nije nepoštena, odlučio je da prekine postupak i uputi EJC-u sledeća prethodna pitanja, koja se tiču primene Direktiva 93/13/EEZ o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima i to: 1) Treba li odredbu člana 3. stav 1. Direktive 93/13 tumačiti na način da značajniju neravnotežu u pravima i obavezama stranaka koje proizlaze iz ugovora treba ocenjivati strogo se držeći vremena zaključenja ugovora ili je njime obuhvaćen i slučaj u kojem je tokom izvršenja ugovora sa periodičnim ili stalnim obvezama protivčinidba potrošača, u poređenju s onom na koju je bio obvezan u vreme sklapanja ugovora, postala preveliko opterećenje zbog velikih promena deviznog kursa? 2) Treba li se smatrati da se jasno i razumljivo sastavljenom ugovornom odredbom u smislu odredbe člana 4. stav 2. Direktive 93/13 moraju predviđati samo razlozi koji su doveli do uključivanja navedene odredbe u ugovor i njen operativni mehanizam ili se njome moraju takođe predvideti sve moguće posledice zbog kojih može varirati cena koju potrošač plaća, na primer rizik deviznog kursa, te može li se s obzirom na Direktivu 93/13 smatrati da se obaveza banke da informiše klijenta u trenutku odobravanja kredita odnosi isključivo na kreditne uslove, odnosno na kamate, troškove i obezbeđenje na teret korisnika kredita, i da pritom u takvu obavezu ne ulazi moguća aprecijacija ili deprecijacija strane valute? 3) Treba li odredbu člana 4. stav 2. Direktive 93/13 tumačiti na način da izrazi "glavni predmet ugovora" i "primerenost cene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i roba, na drugoj" obuhvataju odredbu sadržanu u ugovoru o kreditu u stranoj valuti sklopljenom između poslovnog subjekta i potrošača, koja nije bila predmet pojedinačnih pregovora i na osnovu koje se kredit mora vratiti u istoj valuti? Radi pravilnog razumevanja celog slučaja, treba znati da su korisnici u Rumuniji primili devizne kredite, u valuti švajcarskog franka, a nisu bili u pitanju indeksirani krediti (gde se kredit isplaćuje u domaćoj valuti, a obaveze izražavaju u stranoj). Takođe, rumunskim Građanskim zakonikom predviđen je monetarni nominalizam na sledeći način "Ako se vrednost valute poveća ili smanji pre roka za otplatu, dužnik mora vratiti pozajmljeni iznos i obavezan je vratiti samo taj iznos u valuti koja se koristila prilikom plaćanja". EJC jasno je stao na stanovište da su nacionalni sudovi dužni da ispitaju da li su odredbe ugovora po kome su korisnici kredita dužni da otplatu kredita vrše u stranoj valuti nepoštene Korisnici kredita u Rumuniji tvrdili su da im je prilikom zaključenja ugovora banka proizvod prikazala pristrasno, jer je isticala isključivo koristi, bez spominjanja mogućih rizika i mogućnosti ostvarenja istih, te da stoga odredbu ugovora po kojoj trebaju vraćati švajcarske franke i neograničeno snositi valutni rizik treba smatrati nepoštenom, posebno sa razloga što zaradu primaju u lejima, a ne švajcarskim francima. Stanovište Evropskog suda pravde Direktivom Evropske zajednice 93/13/EEZ o nepoštenim uslovima u potrošačkim ugovorima, odredbom člana 3 definisano je da se "Ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako protivno načelu savesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obavezama strana, na štetu potrošača"; dalje je definisano da se uvek smatra da se o nekoj odredbi nisu vodili pojedinačni pregovori, ako je ona sastavljena unapred, pa potrošač nije mogao uticati na njen sadržaj, posebno kod tipskih ugovora. EJC jasno je stao na stanovište da su nacionalni sudovi dužni da ispitaju da li su odredbe ugovora po kome su korisnici kredita dužni da otplatu kredita vrše u stranoj valuti nepoštene, a imajući u vidu informacije i reklamne poruke koje su potrošači primili u predugovornoj fazi, pri čemu se mora uzeti u obzir stručnost i znanje banke u vezi sa mogućim promenama kursa kao i rizicima svojstvenim kreditu u stranoj valuti. Istaknuto je da treba ispitati moguće bančino postupanje suprotno obavezi dobre vere i postojanje značajnije neravnoteže između stranaka, a posebno da li su potrošaču bili objašnjeni svi elementi koji mogu imati uticaja na njegove buduće obaveze, na osnovu kojih potrošač može oceniti ukupan trošak svog kredita. Republika Srbija nije punopravni član Evropske unije, te njeni sudovi nemaju mogućnost da prekinu postupak i upute pitanja EJC EJC je naveo da kada banka odobrava kredit u stranoj valuti, mora korisniku kredita dati sve informacije kako bi potrošač na osnovu tačnih i razumljivih kriterijuma mogao proceniti ekonomske posledice koje iz toga za njega proizlaze, kao i rizike u vezi vraćanja kredita, posebno kada je zarada u drugoj valuti. Ova Presuda EJC-a je prvenstveno značajna za sve sudove u Srbiji, jer je Republika Srbija potpisnica Sporazuma o pridruživanju i stabilizaciji (SSP), kojim je između ostalog, odredbom člana 78. predviđena obaveza Republike Srbije da dostigne isti nivo zaštite potrošača koji je u zemljama EU. Republika Srbija nije punopravni član Evropske unije, te njeni sudovi nemaju mogućnost da prekinu postupak i upute pitanja EJC-u, radi čega je Presuda EJC-a u postupku C-186/16 od izuzetne važnosti, jer daje jasne odgovore na pitanja koja su i u Srbiji vrlo aktuelna. Ovakva odluka EJC ima za posledicu da svi sudovi u zemljama u kojima se primenjuje Direktiva EEZ/93 o nepoštenim odredbama ugovora, a Republika Srbija takođe ima obavezu primene citirane direktive (na osnovu SPP-a i odredbe člana 16. Ustava RS), radi utvrđivanja nepoštenosti odredbi ugovora kojima je predviđena indeksacija kredita u švajcarskom franku, moraju utvrditi samo dve činjenice: a) koje informacije je korisnik kredita dobio u predugovornoj fazi i da li je na osnovu dobijenih informacija mogao utvrditi stvarne ekonomske posledice koje mogu po njega nastati, posebno ukoliko nema izvore prihoda u valuti kredita, da li je mogao biti svestan rizika kome se izlaže, kao i od čega će zavisiti njegove buduće obaveze; takođe kakve poruke kroz brošure i reklame su banke slale potencijalnim klijentima (prvi uslov nepoštenosti odredbe - povreda prava na informisanje)? b) da li je došlo do nesrazmere u davanjima između banke i korisnika kredita (drugi uslov da se odredba smatra nepoštenom)? Radi pravilnog razumevanja stvarnih ekonomskih posledica i rizika kredita koji su u Srbiji plasirani u dinarima, a indeksirani u valuti švajcarskog franka, treba imati u vidu sledeće: 1) Zvanična valuta u Srbiji je dinar, dok se u određenim poslovima može koristiti i valuta evro, za razliku od švajcarskog franka koji skoro da uopšte ne postoji u monetarnom sistemu Srbije ili je uticaj te valute u Srbiji krajnje zanemarljiv; 2) Centralna banka Srbije radi održavanja pariteta EVRO/RSD konstantno interveniše na deviznom tržištu, kupovinom i prodajom deviza, dok to ne čini ni sa jednom drugom valutom, što ima za posledicu da NBS utiče samo i isključivo na vrednost evra. Dok se kurs dinara prema evru formira u međubankarskoj trgovini na deviznom tržištu, kurs dinara prema švajcarskom franku formira se indirektno - pravilnim ukrštanjem kurseva RSD/EUR i CHF/EUR; 3) Valuta švajcarskog franka, zajedno sa japanskim jenom, važi za "safe haven valutu", što znači da te valute jačaju u vremenima krize kada investitori teže da zadrže svoj kapital, a ne da zarađuju, zbog čega kapital prebacuju u stabilne valute; 4) Finansijska kriza koja je eskalirala i za koju je javnost saznala tek 2008. godine od 2005. godine je bila izvesna i za njeno nastupanje su znali svi finansijski i berzanski stručnjaci (u Španiji je tada krenula nagla ekspanzija kredita indeksiranih u švajcarskim francima i japanskim jenima); 5) U svojim Izveštajima MMF je još 1997. godine o uticaju evra na švajcarsku ekonomiju upozorio na scenario naglog jačanja švajcarskog franka, zatim su na opasnost vezivanja za ovu valutu upozoravale centralne banke Švajcarske, Mađarske, Austrije (koja je počev od 31.1.2006. godine, svesna velikog rizika takvog zaduživanja, izdala u saradnji sa FMA - Agencijom za nadzor finansijskog tržišta obavezujuće pisane brošure u kojima su predstavljeni rizici indeksacije, sa primerom kredita indeksiranog u japanskom jenu sa početka 90-tih godina); 6) U Republici Srbiji su ovi krediti agresivno reklamirani, uvek sa manjom kamatom nego krediti indeksirani u evrima; upozorenje koje je na skroman način dao tadašnji guverner g. Jelašić, bilo je krajnje neodređeno, nije sadržavalo čak ni objašnjenje monetarne politike NBS prema evru i drugim valutama, a posebno nije sadržavalo bilo kakvo objašnjenje koji su to rizici i šta indeksacija znači za korisnika kredita (nikada pre nisu na ovim prostorima plasirani indeksirani krediti). Uostalom, informisanje je bila obaveza banaka, a ne guvernera, koji je znajući da se radi o visokorizičnim kreditima morao da izda obavezujuća uputstva bankama: a) kako i na koji način da informišu potencijalne korisnike kredita i b) kako da vrše kreditnu analizu; 7) Korisnik kredita je potpuno valutno neusklađen ako nema izvore prihoda u valuti švajcarskog franka, zbog čega ne može izdržati bilo kakav valutni poremećaj (koji je uz to bio izvestan) na period od 30 godina. Zaključak Imajući sve napred izneto u vidu, teško je braniti stav da banke nisu znale koje su tendencije kursa valute švajcarski franak (ne očekuje se naravno da znaju tačnu vrednost, niti je to potrebno), da nisu znale koja je monetarna politika centralne banke Republike Srbije, da nisu znale da su klijenti potpuno valutno neusklađeni, posebno na period od 30 godina i tako redom. Branjenje neznanjem bi uostalom bilo neozbiljno za profesionalce koji su takav proizvod kreirali i ponudili potrošačima. Sudovi će posebno imati dužnost da izvođenjem dokaza utvrde da li je banka na bilo koji adekvatan način, objasnila korisniku kredita kako deluje indeksacija, ne samo na anuitet, već prvenstveno na glavnicu kredita i da li je banka jasno objasnila da se glavnica u dinarima može neograničeno uvećavati, a time i anuitet, što može imati za posledicu da korisnik urednom otplatom duguje više banci, a ne manje, što se i desilo. Dvostruki valutni rizik koji postoji u Srbiji kod kredita indeksiranih u švajcarskom franku, ima za posledicu da obaveze korisnika kredita zavise od odnosa valutnih parova CHF/EVRO, a zatim EVRO/RSD; trgovati valutama određenih zemalja isto je što i trgovati ekonomijama tih zemalja. U konkretnom, sve buduće obaveze korisnika kredita zavise od toga u kom odnosu će tokom trajanja ugovora biti ekonomija Švajcarske prema ekonomijama 19 zemalja EU koje koriste evro, a zatim u kom odnosu će se naći ekonomije tih 19 zemalja prema ekonomiji Srbije. Ovu informaciju je svaki klijent nužno morao da dobije, da bi uopšte bio u mogućnosti da shvati stepen rizika kome se izlaže, a posebno da bi mogao sa takvim rizikom da se saglasi. Samo ukoliko je korisnik kredita primio od banke sve informacije koje su one kao profesionalci posedovali, kao i jasna objašnjenja kakav će imati rizik u vezi sa otplatom, posebno kada korisnik nema primanja u valuti švajcarskog franka, uz određeni simulator kretanja valuta, možemo reći da je korisnik zaista mogao da razume obaveze koje mu se nameću kroz tipske odredbe ugovora i tek tada možemo reći da je na iste pristao. U suprotnom, do saglasnosti volja za indeksaciju i njeno dejstvo nije došlo, iako je ugovor svojeručno potpisan od strane korisnika kredita. Na kraju, treba imati u vidu da domaći Zakon o obligacionim odnosima, između ostalog jasno definiše osnovna, imperativna načela svakog ugovornog odnosa, kao što su dužnost profesionalne pažnje, načela savesnosti i poštenja, načela jednake vrednosti uzajamnih davanja i tako redom, koja načela predstavljaju javni poredak, radi čega povreda ovih načela predstavlja povredu javnog poretka i uvek ima sankciju, zavisno od stepena povrede. Osim Direktive EEZ 93/13 i Zakona o obligacionim odnosima, za pravilno razumevanje ove pravne situacije, treba imati u vidu i zakone kojima se uređuje zaštita potrošača, i to Zakon o zaštiti potrošača iz 2005. godine, koji se primenjivao i na sve finansijske usluge i kojim su ustanovljena dva osnovna prava potrošača - pravo na informisanost i pravo da ekonomski interesi potrošača budu zaštićeni. Kasniji zakoni o potrošačima iz 2010. i 2014. godine u celosti su konkretizovali sve odredbe Direktive EEZ 93/13. Odredbom člana 43. sada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Sl. glasnik RS", br. 62/2014 i 6/2016 - dr. zakon) definisano je: "Nepravične ugovorne odredbe su ništave. Nepravična ugovorna odredba je svaka odredba koja, protivno načelu savesnosti i poštenja, ima za posledicu značajnu nesrazmeru u pravima i obavezama ugovornih strana na štetu potrošača." Na osnovu svega iznetog, može se zaključiti da svi pozitivni propisi Republike Srbije, od Zakona o obligacionim odnosima, preko zakona kojima se štite potrošači, imaju potpuno istu regulativu kao i Direktiva EEZ 93/13 o nepoštenim ugovornim odredbama, a za utvrđivanje nepoštenosti odredbi potrebno je utvrditi da li je došlo do povrede prava potrošača na informisanost (povreda dužnosti savesnosti, poštenja i profesionalne pažnje) kao i da li je došlo do očigledne nesrazmere uzajamnih davanja (što je već opštepoznata činjenica), koja kako je istakao EJC može nastati i tokom izvršavanja ugovora.
0 Comments
Izvor: Radio 2M Autor: Milan Milenkovic Dana 25.11.2017.godine u okviru multikongresa „Serbian Visions“ koji organizuje Nemačko-srpska privredna komora I Privredna komora Srbije, održaće se tribina „Centra za zaštitu korisnika bankarskih usluga CHF Srbija“ na temu „Ko će platiti slučaj švajcarac?". Program: ![]()
![]()
Izvor: Pečat
Piše Dijana Ivanović Krediti u kojima se, nakon 10 godina otplate, glavnica nije umanjila već se povećala, i to u uslovima stabilne domaće valute, nisu ništa drugo do špekulativni posao koji ne može da izdrži test pravičnosti i poštenosti. Najnovija presuda Evrposkog suda o kreditima indeksiranim u švajcarskim francima u Rumuniji, može i u Srbiji da reši dileme u vezi s ovakvim kreditima, jer Srbija ima direktive i zakone identične evropskim, tvrde advokati iz udruženja „Švajcarski franak Srbija“. Ova presuda u Srbiji, ali i u regionu, može da se smatra istorijskom zato što je sud potvrdio da su banke bile dužne da potrošače obaveste o svim ekonomskim posledicama i rizicima u vreme kada su takve kredite nudile na tržištu, što one nisu učinile. Naprotiv… KRAJ PREVARE? Ova presuda može konačno da znači i kraj prevare za građane Srbije koji su uzeli kredite u švajcarcima, odnosno da će mnogi ugovori biti proglašeni ništavnim. Kada su banke koje su davale ove kredite došle na srpsko tržište, one su kao franšizne banke donele neka svoja pravila poslovanja koja važe samo za ovo tržište, jer one ta pravila ne primenjuju u svojim državama. Nekoliko je razloga zbog kojih švajcarski franak nije smeo da uđe kao valutna klauzula u ugovore u Srbiji. Kao prvo, NBS štiti dinar od rasta evra, dok franak slobodno fruktuira na tržištu. Drugo, zato što u vreme finansijske krize kapital beži u švajcarski franak koji je jaka, ali i nestabilna valuta što pokazuju njegovi česti skokovi. I treće, zato što ga nema u monetarnom sistemu Srbije. Trebalo je, i još uvek treba vremena da se u našoj javnosti pomeri fokus sa banaka kao velikih, moćnih, i svemogućih sistema naspram nas malih i nezaštićenih pojedinaca, i da konačno i Srbi shvate da, kada ih banke ne informišu o rizicima koje preuzimaju kod sklapanja ugovora, to ima svoje ime i svoju težinu: nepošteno i nesavesno poslovanje, a naši zakoni to prepoznaju, i samo čekamo da ih neko primeni. PRENOS RIZIKA Poslednja finansijska kriza 2008. godine otvorila je mnoga pitanja koja se tiču regulacije i nadzora finansijskog sektora na globalnom nivou. Uzroci su se nalazili u neodrživom kreditiranju, prezaduženosti i nedostatku poslovnog morala. Specifičnost svetske finansijske krize iz 2008. je da su banke masovno osigurale svoje loše plasmane, prenoseći kreditni rizik na osiguravajuće kuće. Banke su dobro znale da je kreditni rizik veliki i da će doći do hipotekarne krize, ali su razvile tržište CDS-ova (finansijski derivati koji omogućuju bankama da spuste ili sasvim neutrališu rizik od bankrotiranja dužnika, odnosno ovim derivatom se kreditni rizik prenosi na neku treću stranu, koja nije ugovorna strana u kreditnom poslu), pomoću kojih su neutralisale sopstveni kreditni rizik. REKLAMIRANJE OBMANE I upravo tada u Evropi, a takođe i u Srbiji, kreće agresivna kampanja za kredite indeksirane u švajcarcima. Ovi krediti, kod kojih korisnik dobija dinare, ali mu se glavnica kredita i svi anuiteti izražavaju u švajcarskoj valuti, plasirani su u Srbiji uglavnom mladim bračnim parovima koji imaju primanja u dinarima i nemaju nikakve izvore prihoda vezane za švajcarski franak, posebno ne na rok od 30 godina, dakle, za tu vrstu kredita, kreditno nesposobnim građanima, kaže advokat Jelena Pavlović, predsednica Udruženja CHF Srbija, i dodaje: „Banke u Srbiji znale su, i kao visoko specijalizovani učesnici na finansijskom tržištu morale su da znaju, da je kredit indeksiran u CHF dvostruko valutno rizičan, da su korisnici kredita zbog valutne neusklađenosti kreditno nesposobni, da će osim kamate morati svakoga meseca da plate i dve kursne razlike (prvu CHF/EVRO i drugu EVRO/RSD), da će indeksacija stalno preračunavati glavnicu kredita, ukratko, da se radi o visokorizičnom proizvodu, gde su obaveze korisnika kredita povezane sa špekulacijama na deviznom tržištu. „Umesto da odbiju da plasiraju takav toksičan proizvod, većina banaka u Srbiji je odlučila da zarad velikih bonusa uđe u rizičan posao, koji je prestao to da bude onog momenta kada je država Srbija rešila da taj rizik preuzme na sebe. Ovoga puta o trošku svih njenih poreskih obveznika, preko Nacionalne korporacije za osiguranje stambenih kredita. „Dok su banke sa jedne strane mamile građane agresivnim reklamama i prilikama koje se ne propuštaju da reše svoje stambeno pitanje pomoću njihovog ’neodoljivog bankarskog proizvoda’, u kampanju su uključile i ministre u tadašnjoj vladi, koji su od portala Ministarstva finansija, pa sve do članaka u novinama na sve moguće načine reklamirali ove kredite kao najpovoljnije. Sa druge strane, iste te banke mamile su i ostale članove vlade da ih podrže u kreditiranju i da na taj način doprinesu razvoju građevinske indutrije. U taj ’zagrljaj’ uleteli su i građani i budžet Republike Srbije. Koliko su građani prevareni, sada je kristalno jasno – sve informacije koje su korisnici dobili u banci o stabilnosti švajcarskog franka, manjoj kamatnoj stopi, mogućnosti prelaska na indeksaciju u evrima, pokazale su se već posle nekoliko godina kao potpuno beskorisne. „One druge informacije (da NBS interveniše samo radi pariteta EVRO/RSD, dok to ne čini ni sa jednom drugom valutom, radi čega ni jedna druga valuta osim evra nema nikakve veze sa vrednošću domaćeg novca; da investitori u nesigurnim vremenima teže da isti zadrže, a ne da investiraju, zbog čega kapital u vreme krize beži u sigurne valute; da je valuta švajcarskog franka u ekonomskim krugovima na glasu kao ’sigurna luka’ i označava sigurno utočište kada se ’na morima svetskih tržišta i berzi digne oluja’, da je ta oluja od 2003. godine bila izvesna, zbog čega se znalo da će švajcarski franak sigurno jačati u odnosu na evro, a na koju izvesnost je više puta upozoravao MMF, OEBS i centralna banka Švajcarske, da će korisnik kredita indeksiranog u švajcarcima biti onemogućen da izađe iz takvog kredita, čak i prodajom stana, ako se promeni valutni par EVRO/CHF u korist CHF, da će njegove buduće obaveze zavisiti od odnosa CHF/EUR, a zatim EVRO/RSD) – te najbitnije informacije nijedan korisnik kredita nikada od strane banke nije dobio.“ ŠPEKULACIJA KREDITOM Svaki korisnik kredita koji ima obavezu koja se menja kako se menja valutni par CHF/EVRO, a zatim EVRO/RSD, danas je, mimo svog znanja i volje, trgovac, špekulant u prvom smislu reči, na jednom od najvećih i najneizvesnijih svetskih tržišta – deviznom tržištu, i to bez bez bilo kakvih ograničenja koliko može da izgubi. U konkretnom slučaju, njegove obaveze zavise od toga u kom odnosu će biti ekonomija Švajcarske prema ekonomiji 19 zemalja koje koriste evro, a zatim od odnosa ekonomija tih 19 zemalja prema ekonomiji Srbije. Korisniku kredita niko nije objasnio kakvom riziku će biti izložen, pre nego što je taj isti korisnik svu svoju imovinu, sadašnju i buduću stavio na kocku u igri međuvalutnih parova. „Naravno da je posredi špekulacija, ali ne špekulacija korisnika kredita, koji nikada ne bi ni mogao osmisliti i tražiti od banke takav proizvod, već je špekulacija isključivo na strani banaka, koje su dobro znale i morale da znaju da će cena takvog finansiranja zavisiti prvenstveno od valutnih parova i kretanja kursa valute švajcarski franak, a ne od kamate, koja je kao cena predstavljena korisniku kredita“, naglašava Jelena Pavlović. JELAŠIĆEVO „UPOZORENJE“ Kontraargument onih koji bi želeli da korisnike kredita u švajcarcima predstave kao lakome, kockarski raspoložene građane koji su se poveli za niskim kamatama, pa neka sada lupaju glavu, oličen je u čuvenom upozorenju tadašnjeg guvernera NBS Radovana Jelašića da ne preporučuje građanima uzimanje tih kredita, ali zašto, nije im rekao. On nikada jasno nije objasnio koji su to zapravo rizici i kako se mogu odraziti na obaveze korisnika kredita, a posebno šta to znači po običnog čoveka koji nije u stanju da pročita upozorenja centralnih banaka Austrije, Mađarske, Švajcarske, MMF-a…, na koje ih je guverner preko portala NBS-a uputio da se informišu (inače, portal je po istraživanju naručenom upravo od NBS-a iz 2006. pratilo manje od 1 odsto građana). Našu sagovornicu Jelenu Pavlović pitamo da li je Narodna banka Srbije mogla da spreči banke da neodgovorno kreditiraju građane i pravna lica? „Bez obzira na nameru Vlade Srbije da promoviše ove kredite, samo dve mere centralne banke mogle su sve da spreče, a to je: izdavanje obavezujućih uputstava za banke kako da pravilno informišu klijente, i drugo – odlukom o načinu na koji će banke vršiti kreditnu analizu. Nijednu od tih mera centralna banka nije preduzela. Banke su sve rizike klijentima pređutale, a kreditnu analizu za narednih 30 godina vršile su kao da će kurs švajcarskog franka u odnosu na dinar biti 30 godina nepromenjen. Treba svakako istaći da propusti NBS ne mogu amnestirati odgovorne pojedince u bankama koji su odlučili da ove kredite agresivno plasiraju i da na njima istrajavaju čak i posle 2015.godine, kada je bilo svima jasno da ovaj ’proizvod’ sadrži ozbiljnu grešku. Kredit u kome se nakon 10 godina otplate, sa anuitetima koji su uvećani 120 odsto, glavnica nije umanjila već se povećala, sve u uslovima kada je domaća valuta stabilna, nije ništa drugo do špekulativni posao koji ne može izdržati test pravičnosti i poštenosti.“ NKOSK i Banke u Srbiji dobro su znale kome plasiraju ove kredite. Znale su da ih plasiraju građanima koji su zbog valutne neusklađenosti potpuno kreditno nesposobni, i kojima je na dan uzimanja kredita zarada bila već prepolovljena ratom. Zato su svoj kreditni rizik, osim višestrukim sredstvima obezbeđenja (hipoteke, lične menice, osiguranje života, osiguranje imovine) osigurale i na teret države Srbije – dikrektnim prebacivanjem kreditnog rizika na NKOSK, Nacionalnu korporaciju za osiguranje stambenih kredita, čiji je Republika Srbija osnivač! A da li su informacije o rizičnosti ovih kredita imali najviši državni službenici kada su odlučili da tokom 2014. godine osnuju NKOSK, koja, kako će se kasnije ispostaviti, osigurava samo plasmane banaka, a ne stambene kredite, ne znamo, ali smo gotovo sigurni da mi, građani Srbije, i ne slutimo da smo jemci loših bankarskih plasmana, a još manje koliko će nas to koštati. Jelena Pavlović upozorava: „Na veb-strani APR-a mogu se naći i zvanični podaci o tome koliko puta je NKOSK dokapitalizovan, međutim koliko trenutno kredita plaćaju svi poreski obveznici, za to se već mora uložiti značajan trud, s obzirom na to da je NKOSK poslednji Informator o radu objavio 2011, iako se nezvanično govori da se radi o više od 2.000 kredita. Da li poreski obveznici u Srbiji znaju da su jemci loših bankarskih plasmana, da li znaju koliko će ih to koštati? Ne! Ako su banke plasirale kredite valutno neusklađenom stanovništvu, kako je takve kredite odobrila NKOSK, kao državna institucija, koja se takođe bavila kreditnom analizom? Srbija je možda jedina zemlja u kojoj centralna banka reguliše rad banaka i ima funkciju i štiti korisnike bankarskih usluga. Drastičan primer sukoba interesa! Sve okolnosti zajedno čine da građani, koji kao poreski obveznici plaćaju krajnji ceh svakog neprofesionalnog bankarskog poslovanja, nemaju nikavu stvarnu kontrolu nad bankarskim sistemom koji čine upravo ista centralna banka i poslovne banke. „Građani u indeksiranim kreditima će sigurno bankrotirati, ali ovoga puta s njima bankrotira i NKOS, sa svim datim garancijama koje će Republika Srbija morati da ispuni. „NKOSK već po slanju druge opomene, plaća bankama sve dospele neplaćene obaveze korisnika kredita, zatim nastavlja da svakoga meseca plaća redovne anuitete i na kraju, po prodaji nekretnine, nadoknađuje banci do 75 odsto neto gubitka banke. Tada regresno tuži korisnika kredita, koji i ne sanja o tome da je osiguran samo plasman banke, a ne kredit, kako mu je to prilikom zaključivanja ugovora predstavljeno. O tome bi trebalo da razmišljaju ne samo oni koji imaju te kredite već i svaki poreski obveznik ove države. Posebno bi o ovom problemu morali aktivno i neprestano da razmišljaju predstavnici sudske vlasti, koji u dugogodišnjem čekanju drže više od 36.000 porodica koje imaju ove kredite.“ Pored toga što se predmeti i po nekoliko godina nalaze na Apelacionom sudu kome je 2013. podneta kolektivna tužba, građanima je dodatno otežan proces jer je Ustavni sud munjevitom brzinom proglasio neustavnim odredbe Zakonika o krivičnom postupku koje su predviđale mogućnost kolektivne zaštite, iako se radilo o ugovornim odnosima kojima su obuhvaćeni brojni ljudi i porodice od kojih mnoge nisu u mogućnostii da pojedinačno tuže banke. Inače, kolektivna zaštita je evropski standard i obaveza ove države koja treba da poštuje načela savesnosti, poštenja i profesionalizma koje je sama propisala. I dok se srpske porodice muče s pojedinačnim parnicama, građani Hrvatske su iste godine podneli kolektivnu tužbu i dobili proces. Na kraju, kaže naša sagovornica, nijedan predstavnik sudske vlasti koji u Srbiji utvrdi da su ovi ugovor ništavni, u celosti ili najmanje u indeksaciji švajcarskim frankom, neće biti prvi, već poslednji, jer su isto davno presudili Vrhovni sud Islanda, Trgovački sud u Zagrebu, Vrhovni sud Austrije, Vrhovni sud Mađarske, Vrhovni sud Španije, sudovi po kolektivnim tužbama potrošača u Grčkoj, zatim drugostepeni sudovi u Italiji i Rumuniji, a jasnu smernicu za rešavanje ovoga pitanja je dao tokom prošlog meseca i Evropski sud u Luksemburgu. Sa svim tim odlukama, jasnim direktivama, identičnim zakonima i identičnim činjeničnim stanjem, šta više čekamo u Srbiji? DA LI JE OVO MOGUĆE?! Karakteristično je iskustvo Marka Vasića. „Te 2007/2008. godine banke su klijentima koji su tražili kredite zdušno preporučivale kredit u CHF, jer je to, po njihovim rečima, stabilna valuta što povlači i nižu kamatu. Zatim ide preporuka da se kredit obavezno osigura, jer Upravni odbor banke tako lakše i brže odobrava kredit. Na pitanje da li je to moje osiguranje kredita, ukoliko se desi da izgubim posao ili da nastane nemogućnost plaćanja rata u nekom periodu, usledio je potvrdan odgovor od kreditnog savetnika banke. Naravno, svakom klijentu to odgovara, pa sam tako i ja našao novac za osiguranje kredita kod Nacionalne korporacije za osiguranje stambenih kredita (NKOSK), misleći da je to zaista dobra ponuda za ublažavanje ili anuliranje rizika. Lično sam izdvojio više od 2.000 evra za to osiguranje. Potpuni šok nastupa kada saznate da vam je banka proglasila dospeće kredita usled neplaćanja zelenaških obaveza prema banci. Tada na snagu stupa NKOSK, koji banci plaća nedospele rate sve dok se stan ne proda na aukciji. Posle prodaje stana, klijent smatra da je s kreditnim aranžmanom završio, ali onda saznaje da ga upravo NKOSK dalje tereti za ostatak duga, jer je nepokretnost prodata upola ispod procenjene vrednosti. Tada shvatate da ste izdvojili dosta novca za osiguranje koje zapravo nije vaše već osiguranje banke, što vam nikada nije ni predočeno ni objašnjeno, naprotiv. Postaje jasno da je u pitanju ugovorni odnos banka–NKOSK i da klijent sa time nema nikakve veze niti ikakvog benefita, iako je polisu uredno platio. Kada sam od banke zatražio na uvid polisu koju sam platio, banka je na sve načine izbegavala i odbijala da mi je dostavi, a sve zbog toga da bi prikrila ovu nezakonitu radnju koja nažalost postoji samo u Srbiji. Kako bih zaštitio svoja prava, pomoć sam zatražio od NBS kao jedinog reulatora bankarskog tržišta u Srbiji, ali NBS nažalost izigrava neutralnu stranu i običnog prenosioca poruka između banke i klijenta. Naime, banka izjavljuje kako nije dužna da daje bilo kakvu dokumentaciju klijentu koji je po bilo kom osnovu u sudskom procesu s njom, a zatim NBS to potvrđuje?! Vetar u leđa klijentima je svojevremeno dao prilično oštar stav guvernerke Tabaković prema NKOSK-u, ali je ona ubrzo promenila svoju retoriku i potpuno prestala da pominje agenciju u javnosti, iako se u jednom trenutku, neposredno po stupanju na dužnost, guvernerka zapitala čemu ona zapravo služi? Tako je nastala armija klijenata banaka, kojima su ugovori raskinuti, nekretnine prodate daleko ispod cene u drugom ili trećem krugu aukcijske prodaje, a oni posle svega bivaju utuženi od strane NKOSK-a za, u proseku, više desetina hiljada evra, što im se skida sa tekućih računa kada se opet zaposle. Pleni im se druga nepokretna i pokretna imovina u vlasništvu porodice, a čim naslede neku drugu imovinu, ona takođe odmah ide na doboš i time se namiruje NKOSK, koji je u potpunosti obeštetio banku iz državnog budžeta. Dakle, imamo armiju nesolventnih porodica sa vrlo neizvesnom budućnošću, opterećenih nepravednim dugovima, a da ironija bude još veća, NKOSK je finansirana od novca poreskih obveznika, dakle svih građana Srbije“, kaže Marko Vasić. Izjavu bivše bankarke iz BIH možete pročitati OVDE Dana 25 oktobra 2017.godine Vrhovni sud Republike Hrvatske, postupajući po reviziji koju je podnela Udruga Franak zajedno sa udruženjem Potrošač, ukinuo je Presudu Višeg Trgovačkog suda u Zagrebu i predmet vratio na ponovno odlučivanje o tome da li je indeksacija u valuti švajcarskog franka bila poštena.
Ovo je još jedna u nizu značajnih odluka koja vodi ka konačnom rešenju ovoga problema. Presudu Vrhovnog suda Hrvatske možete videti OVDE Podsećamo javnost da je Trgovački sud u Zagrebu, i to sudija Radovan Dobronić, povodom kolektivne tužbe koja je podneta protiv 8 banaka koje su plasirale kredite indeksirane u švajcarskom franku u Hrvatskoj,u predmetu P. 1401/2012 presudio da su banke povredile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, koristeći u ugovorima o kreditimaništave i nepoštene odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švajcarski franak, a da pre zaključenja i u vreme zaključenja predmetnih ugovora, nisu potrošače u celosti informisale o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje pravilneodluke utemeljene na potpunom obaveštenju, što je imalo za posledicu neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih strana. Istom presudom, naloženo je bankama da u roku od 60 dana ponude potrošačima izmenu ugovorne odredbe, na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen korisniku kredita i uz fiksnu stopu, a u postotku koji je naveden u zaključenom ugovoru, jer će u suprotnom ovu ponudu zameniti presuda. Kako je Viši Trgovački sud ukinuo presudu u delu u kome je utvrđena nepoštenost indeksacije u švajcarskom franku, navodeći da su te odredbe bile jasne, te da nema mesta ispitivanju nepoštenosti, Vrhovni sud Hrvatske je odlučio da se o tome ipak mora ponovo raspravljati. UPRAVNI ODBOR CHF SRBIJE |
CHF SRBIJAArchives
November 2019
Categories |